Prošlost

Ti utehu čekaš. Ne, utehe nema;
Što utehom zovu, zovi zaboravom;
Jad istinski dubok nikad ne zadrema.

Rastrzana tako među snom i javom,
Gledajući kako nepomično bdije
Taj Anđ'o Stradanja nad tužnom ti glavom.

Ti želis i čekas. I ne znaš da nije
Ni sad ispijena ta čemerna čaša,
I svirepi otrov jedne ironije;

I da će nas večno strašna prošlost naša
U nemirne noći da trgne i seti,
Kao zveket lanca starog robijaša.

Surovi će dani doći i uzeti
Svaki svoj deo od srca što bunca,
Što želi, što moli; a ti ćeš se peti,

Peti neprekidno do kobnog vrhunca,
Golom stopom, bleda, smrzla, jado dete,
Pružajući ruke i vapijuć': Sunca!

I tako ti dani bez sreće i mete,
Odnoseć' svoj deo stradanja i suza,
Kao gavrani će kraj nas da prolete,

I ne pokidavši ni jednu od uza
Što nas vežu i sad za prošlost, što stoji
Za nama gleda na nas k'o Meduza.

Jovan Dučić